Eufrazijeva bazilika u Poreču

Najvrjednije kulturno dobro Poreča, Eufrazijeva bazilika, 1997. godine uvrštena je na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Ranokršćanski sklop jedini je cjeloviti sačuvan spomenik iz toga vremena u svijetu.


Podignuta u vrijeme biskupa Eufrazija, u 6. stoljeću, obuhvaća atrij, krstionicu, biskupsku palaču, mozaike i ostatke sakralnih objekata iz razdoblja od 3. do 4. stoljeća. Mozaici kojima su oslikani unutrašnjost i pročelje crkve ubrajaju se u vrijednu ostavštinu bizantske umjetnosti, a zahvaljujući podnim mozaicima i očuvanim natpisima mogu se iščitati sva razdoblja njezine izgradnje i obnavljanja.

Uvod - nastanak Bazilike

U dugoj povijesti grada Poreča jedan će relativno kratak vremenski isječak zauvijek izmijeniti njegovu sudbinu. Mali provincijalni grad na margini umirućega Rimskog Carstva u VI. će stoljeću doživjeti čudesnu preobrazbu. Pokušavajući tada povezati razjedinjeno carstvo, car Justinijan nakratko stvara privid negdašnje cjeline. Ali ne samo teritorijalne i političke cjeline. On nastoji vratiti i blještavilo antikne umjetnosti. U punom cvatu Justinijanove reconquiste porečki biskup Eufrasius podiže na mjestu starije gradske bazilike svoju katedralu uklapajući je u niz pratećih građevina koje će zajedno tvoriti jedan od velikih kompleksa toga vremena. Ovdje, uz sjeverni rub poluotoka na kome je nekoliko stoljeća ranije izgrađen uzoran rimski grad Parentium, ukus, blještavilo i stilsko bogatsvo Istoka urast će u novu cjelinu koja će biti pravi biljeg toga vremena. Ukus biskupa Eufrazija, odnjegovan na raskoši Istoka, nikako se nije mogao zadovoljiti zatečenim stanjem provincijalne letargije koja je obilježavala Poreč, Istru i najveći dio rastočenoga Rimskog Carstva. Poduzimajući velike građevinske pothvate, on će svoje ambiciozne ideje samo dijelom asimilirati sa zatečenom antiknom bazom, a dobrim dijelom ovdje unijeti graditeljske i uopće umjetničke inovacije kakve Zapad tada još nije poznavao. Te se inovacije tiču kako organizacije prostora u Bazilici, osobito njezina istočnoga dijela, tako i ikonografskoga programa što ga je biskup, uz pomoć vrhunskih majstora koje je sa sobom doveo, pokazao na mozaicima što prekrivaju zidove unutrašnjosti. Veliki je porečki biskup u cijelosti podredio ovu crkvu sebi: on je tu upisivao svoje inicijale na mnogim istaknutim mjestima, a na mozaicima apside ušao u prostor namijenjen isključivo svecima i mučenicima, pa i same Bogorodice i Krista, pokazavši tako na nedvosmislen način mjesto u kome je sebe vidio. Ta prije autoritativna, nego narcisoidna gesta u sebi krije mnoge poruke, pa tako i onu koja se tiče biskupova odnosa prema papi koji ga je kleo i proglasio otpadnikom. Zaista, Eufrazijevo vrijeme koje i danas tako jasno i čitljivo zrači iz njegove Bazilike i kompleksa kome ona pripada, izdvojilo je mali istarski grad Poreč iz bezlične i ljupke općenitosti u veliku posebnost. Došavši sredinom VI. stoljeća u Poreč Eufrazije tu zatiče grad duge prošlosti. Njegov vidljivi sloj odgovara po svemu osobinama tipičnog provincijalnog kasnoantiknoga grada nagriženog nedaćama vremena, a što u doslovnijem smislu znači hordi barbara koje su upravo dokrajčile jednu bogatu tradiciju. Istina, faktor prostora ublažit će Poreč, Istru i druge periferne zone Carstva od žestine udara barbarskih najezdi koji se osjećaju u matici. Rim je ovdje umirao s vremenskom zadrškom. Preuzimajući biskupiju u Poreču, Eufrazije dolazi na čelo dobro organizirane kršćanske zajednice koja je u svojoj dugoj tradiciji dala Crkvi nekoliko svetaca mučenika, među kojima je sveti Eleuterije i osobito važni sveti Mauro (Maurus), biskup koji je u vrijeme velikih progona pogubljen u Poreču sa svim klerom i brojnim laicima. Međutim, razmak od posljednjih progona kršćana početkom IV. stoljeća, pa do polovice VI. kada Poreč s biskupom Eufrazijem doživljava svoj puni procvat, ispunjen je stalnim jačanjem crkvene moći. Taj se status crkve najbolje potvrđuje u brojnim sakralnim građevinama koje niču širom Istre, a osobito su važne porečke bazilike. Druga polovica V. stoljeća ispunjena je barbarskim pohodima na sam Rim i ključne strateške točke Carstva. Alarih, Huni s Atilom, Odoakar koji 476. postaje kraljem Italije, a koga će 493. zamijeniti Teodorih, ostavljaju Istru na neki način po strani u izvanjskim silovitim preobrazbama. Krajem V. stoljeća Istra je dio Teodorihove Istočno-gotske države, a s Justinijanom ona 539. ulazi u istočni dio Rimskoga Carstva, u Bizant.


Predeufrazijevo doba

Kada sredinom VI. stoljeća biskup Eufrazije započinje svoje velike, ne samo graditeljske poduhvate, on ne polazi od ničega. Na prostoru s koga niče njegova veličanstvena bazilika i niz drugih objekata uz nju, već su postojale ranije sakralne građevine koje se datiraju u IV. stoljeće, vjerojatno odmah nakon 313. godine. Dok kršćanstvo još nije bilo priznato, prve su zajednice i ovdje adaptirale neki postojeći objekt za svoje obrede. Prvom oratoriju, čije ostatke nalazimo na prostoru uz samu Eufrazijevu bazilku, pripadali su podni mozaici na kojima se javljaju motivi vitica, meandra te figure riba koje nedvojbeno upućuju na svoje simboličko značenje. Na gornjem dijelu četvrtastog mozaika s kantharosom nalaze se ispisana imena donatora koji su dali izvesti taj lijepi podni mozaik i brojem stopa površine. Sličnih je primjera s imenima donatora više, a nalaze se na mozaicima otkopanim ispod sjevernog broda Eufrazijeve bazilike. Upravo iz svih tih podnih mozaika i sačuvanih natpisa možemo precizno odčitavati faze gradnje, adaptacija, obnove, drugim riječima dinamiku života kršćanske zajednice u Poreču Predeufrazijeva doba. Iz jedne kamene ploče s natpisom saznajemo o prijenosu tijela porečkog sveca-mučenika, biskupa Maura s groblja izvan grada na mjesto "gdje je bio biskup". To mjesto je nova dvorana sagrađena uz raniji oratorij i identična je s njim, čime nastaje dvojna bazilika, basilicae geminae. Kada sredinom VI. stoljeća biskup Eufrazije započinje svoje velike, ne samo graditeljske poduhvate, on ne polazi od ničega. Na prostoru s koga niče njegova veličanstvena bazilika i niz drugih objekata uz nju, već su postojale ranije sakralne građevine koje se datiraju u IV. stoljeće, vjerojatno odmah nakon 313. godine. Dok kršćanstvo još nije bilo priznato, prve su zajednice i ovdje adaptirale neki postojeći objekt za svoje obrede. Prvom oratoriju, čije ostatke nalazimo na prostoru uz samu Eufrazijevu bazilku, pripadali su podni mozaici na kojima se javljaju motivi vitica, meandra te figure riba koje nedvojbeno upućuju na svoje simboličko značenje. Na gornjem dijelu četvrtastog mozaika s kantharosom nalaze se ispisana imena donatora koji su dali izvesti taj lijepi podni mozaik i brojem stopa površine. Sličnih je primjera s imenima donatora više, a nalaze se na mozaicima otkopanim ispod sjevernog broda Eufrazijeve bazilike. Upravo iz svih tih podnih mozaika i sačuvanih natpisa možemo precizno odčitavati faze gradnje, adaptacija, obnove, drugim riječima dinamiku života kršćanske zajednice u Poreču Predeufrazijeva doba. Iz jedne kamene ploče s natpisom saznajemo o prijenosu tijela porečkog sveca-mučenika, biskupa Maura s groblja izvan grada na mjesto "gdje je bio biskup". To mjesto je nova dvorana sagrađena uz raniji oratorij i identična je s njim, čime nastaje dvojna bazilika, basilicae geminae.


Zatečeno stanje

Kada se u V. stoljeću gradi nova bazilika velikih dimenzija, ona urasta u postojeće sakralne objekte. To je trobrodna dvorana pravokutnog tlocrta bez apside koja u istočnome dijelu ima polukružni zidić za svećenička sjedala, a kao i druge istarske crkve V. st. i ona je nastala pod utjecajem arhitekture istočne obale Jadrana, kao i Bliskog istoka. Te su utjecaje lokalni graditelji uklapali u svoje nasljeđe iz starokršćanskog razdoblja i rimske profane arhitekture. Zidovi se izvode od pritesanih lomljenaca koji zahtijevaju debele namaze žbuke i pojačavaju se lezenama. Bio bi to osnovni inventar što ga dolaskom u svoju novu biskupiju sredinom VI. stoljeća zatječe Eufrazije. Ispod središnjeg prizora u apsidi njegove bazilike u kome dominira lik Bogorodice s Isusom, okružene biskupom Eufrazijem, arhiđakonom Klaudijem, mučenikom svetim Maurom i ostalima, stoji latinski natpis kojim biskup objašnjava razlog svog velikog graditeljskog poduhvata. U prijevodu on glasi: Ovo je isprva bio uzdrhtao i ruševan hram u opasnosti da se sruši i nije bio učvršćen sigurnom snagom, tijesan i nije bio urešen zlatom, a trošan krov držao se samo milošću. Kada je brižljiv i vjeri odan svećenik Eufrazije vidio da mu sjedištu prijeti opasnost da se sruši pod teretom svetim naumom preduhitri rušenje i da bi ruševnu zgradu bolje učvrstio sruši je, postavivši temelje podignu sljeme hrama. Ovo što skorih dana vidiš da sja u zlatu (on je) ukrasio dovršivši započeto i velikim darovima obdario, zazivajući Kristovo ime obilježi crkvu radujući se djelu. To biskupovo priznanje ne odgovara u cijelosti istini. Bazilika koju je Eufrazije zatekao nije bila baš sasvim ruševna i skromna u ukrasima. Dijelovi njezina ziđa i temelji stupovlja poslužili su u gradnji nove crkve. Što se pak mozaika tiče, nije ni njih sasvim nedostajalo u bazilici V. stoljeća. Razloge prije treba tražiti u ukusu novoga doba i sredine iz koje Eufrazije dolazi u Poreč. Milan Prelog, veliki povjesničar umjetnosti bez čijih bi nam istraživanja i objavljenih radova i povijest grada Poreča i Eufrazijeva kompleksa bili mnogo nejasniji i siromašniji, ističe upravo činjenicu vanjskog, to će reći bizantskog djelovanja na lokalnu tradiciju, kao presudnu za razumijevanje Eufrazijeve inicijative. Upravo zato i inovacije koje su ovdje provedene, a kojima je cilj povezivati udaljene prostore Mediterana, uzdižu djelo velikog porečkog biskupa na tako značajno mjesto u povijesti umjetnosti. Konstrukcija bazilike, a prije svega organizacija unutrašnjeg prostora, plastički elementi i ikonografski program proveden na zidnim mozaicima, predstavljaju iznimno važne momente u razvoju zapadne umjetnosti i uključivanju u nju impulsa začetih u istočnome dijelu razjedinjenog Rimskoga Carstva. Jedan od tih velikih inovacijskih elemenata jest i istočni dio Eufrazijeve bazilike koji završava s tri apside: glavnome brodu odgovara velika koja je izvana poligonalno oblikovana, dok dva pobočna broda dobivaju svoju apsidu u obliku polukružnoga udubljenja u masu zida koja je izvana ravna. Tim je zahvatom po prvi puta na Zapadu trobrodna bazilika s troapsidalnim završetkom, što znači s tri vizualna i kultna središta i tri zasebna oltara, oblikovana u jedinstvenu prostornu cjelinu.


Biskupija

Eufrazijeva je bazilika tek središnji dio većega kompleksa što ga čini niz građevina zidanih mahom u isto vrijeme. Zgrada Biskupije veća je građevina i tek je u dijelovima sačuvala svoj originalni izgled. Nalazi se sjeverozapadno od same bazilike, te je uskim hodnikom povezana s njezinim narteksom. Bila je to jednokatna građevina jednostavnog pravokutnog tlocrta s velikom apsidom. Reprezentativna središnja dvorana na prvome katu, salutatorium ili segretarium, imala je pred apsidom tribelon od koga su sačuvani tek fragmenti: stup s kapitelom i lukovi s ostacima štuka i mramorne dekoracije, a služila je za biskupovo primanje klera i vjernika u izvanliturgijskim susretima.


Prostori bazilike

Ulazni dio u samu baziliku čini narteks koji je izveden na mjestu ranije ulice, a prostor ispred narteksa pripada lijepom otvorenom atriju kvadratične osnove. Nasuprot ulazu u baziliku smješten je baptisterij. Ta građevina osmerokutnog tlocrta potječe iz Predeufrazijeva vremena i oslanja se na arhitekturu kasnoantičke tradicije. Struktura zida i drvena konstrukcija krovišta djelo su domaćih graditelja. Uz sjeveroistočni kut bazilike izgrađena je memorijalna kapela kojoj tlocrt pomalo odudara od ostalih građevina iz njezina neposrednog susjedstva. Trolisni tlocrt kapele, u kojoj su se čuvale relikvije, ima ispred svog ulaza ovalno predvorje. Izvana su tri polukružne apside kapele dobile poligonalni oblik, a na čitavoj su građevini obavljeni u XIX. stoljeću veći restauracijski poslovi. I atrij, i baptisterij, baš kao i dijelovi ziđa bazilike, preuzeti su dobrim dijelom od građevina koje je Eufrazije tu zatekao. Međutim, adaptacije i još više nova organizacija cjeline govore o vrlo preciznom konceptu na kome je biskup oblikovao svoj veliki kompleks. I upravo taj koncept odaje duh novoga vremena i Eufrazijeva smjelog vizionarstva. Vidljivije znakove prisutnosti i Eufrazija, ali i duha Istoka, naći ćemo na bogatoj dekoraciji unutrašnjosti bazilike. Brodove međusobno dijele dva niza od devet arkada koje se na svom zapadnom i istočnom kraju vezuju s pilastrima na zidu. Arkade tvore stupovi od sivog mramora koji počivaju na lijepo oblikovanim bazama, a u gornjem dijelu završavaju kapitelima iznad kojih su imposti s okruglim medaljonima u kojima je uklesan Eufrazijev monogram. Kapiteli nas na nedvosmislen način upućuju na podrijetlo Eufrazijevih estetskih nazora. Bilo da se na osebujan način variraju korintski kompozitni kapiteli, bilo da se plohe obrnute krnje piramide rastvaraju bogatim perforacijama koje tvore ornamente nalik pleteru ili stiliziranoj vegetaciji, iz njih se uvijek jasno razabire rafiniranost visoke bizantske umjetnosti. Tom plastičkom inventaru Eufrazijeve bazilike treba dodati i niz mramornih ploča ograde ukrašenih plitkim reljefima sa simboličkim prikazima (križevi, monogrami, ptice, jeleni, kantarus, stilizirani rogovi). U arkadama na sjevernoj strani sačuvana je također i štukatura koja je u prvotnom obliku bila bojana. Tom vizualnom blještavilu treba dodati i inkrustacije u donjem dijelu apside. Komadi raznobojnog mramora i sedefa popločavaju zidove tvoreći maštovite ornamente. U apsidi su smještena i mramorna sjedala za svećenike koja sa strane zatvaraju mramorne ploče s reljefima delfina, dok se u sredini polukruga uzdiže biskupska katedra.


Zidne površine

Prijeđemo li iz prostora na zidne površine Eufrazijeve bazilike, tada ćemo i tu, u blještavilu mozaika naići na vrhunske umjetničke vrijednosti. Isto tako ovdje ćemo naići i na ikonografsku inovaciju po prvi puta primijenjenu na zapadnome tlu. U Poreču, naime, Bogorodica zauzima središnje mjesto u apsidi koje je dotad pripadalo samo Kristu. Ona sjedi na prijestolju i drži na koljenima malog Isusa odjevenog u rimsku svečanu odjeću i s desnom rukom uzdignutom za blagoslov. Sa svake strane Marije stoji po jedan anđeo koji predvodi skupine koje ju dolaze pozdraviti. Mariji s lijeve strane prilaze tri neimenovana mučenika s vijencima u rukama i aureolama iznad glave. I oni su kao i anđeli odjeveni u rimske svečane halje. S druge pak strane iza anđela stupa sveti Mauro, prikazan na isti način kao i prethodna trojica mučenika, ali s ispisanim imenom uz aureolu. Ovaj porečki biskup i svetac predovodi iznimno zanimljivu grupu koju čine žive osobe, tri suvremenika: biskup Eufrazije koji u rukama drži model svoje bazilike, arhiđakon Klaudije, inače brat Eufrazijev, i dječak među njima za koga saznajemo iz natpisa da je sin arhiđakonov i da mu je ime kao i stricu, Eufrazije. Dakako da je trebalo iznimne smjelosti da donator s još dvojicom suvremenika, i uz to bliskih rođaka, zakorakne u prostor namijenjen mnogo višima u nebeskoj hijerarhiji. Međutim, Eufrazije očito nije bio običan smrtnik i buntovnik koji se drznuo remetiti stroge crkvene norme. Anđeli i sveti mučenici iz povorke koja okružuje Bogorodicu na prijestolju, unatoč lijepoj rimskoj odjeći, imaju donekle tipizirana lica i geste. Njima nasuprot, živi likovi koji nebeskom prijestolju stupaju bez aureola prikazani su individualizirano, kao da je stvarno riječ o portretima.


Mozaici

Bogorodica, smještena u gornjem dijelu apside, središnja je točke Eufrazijeve bazilike. Njoj na krilu sjedi mali Krist. Krist i Bogorodica su i središnje ličnosti kršćanstva. Postoji u kršćanskoj ikonografiji jedna točka gdje se ličnosti Bogorodice i Krista, njezina sina i Boga, najviše približavaju, štoviše sasvim prožimaju. To je Navještenje, trenutak u kojemu Bog ulazi u ljudsko, Marijino tijelo. Navještenje se u ikonografiji javlja na temelju Lukina Evanđelja, a dopunjuje ga apokrifno Jakovljevo protoevanđelje, apokrifno Pseudomatejevo Evanđelje, te iz kasnijeg vremena motivi iz propovjedničke i mističke književnosti. U ikonografiji je navještenje prisutno vrlo rano i nalazimo ga već u IV. stoljeću u rimskim katakombama, da bi se u V. stoljeću razvilo kao opće prisutan tip: jasno normiranih položaja, gesta, izraza itd. Bogorodica se prikazuje u sjedećem položaju na prijestolju, obično s preslicom i pređom u ruci, a anđeo u hodu, odjeven u blještavu antiknu odjeću. Upravo je tako i u Poreču. Međutim, kako se radi o 540. godini, Justinijanovu vremenu i bizantskom duhu, Bogorodica je odjevena u bizantsko ruho, glave dijelom pokrivene velom zvanim maforion. Taj veo ima svoje značenje: on je simbol djevičanstva, a preuzet je vjerojatno iz sirijske umjetnosti. Marija sjedi na prijestolju čiji se stupovi stapaju sa stupovljem bazilike, dakle crkve. Taj prikaz ima izvore u komentarima svetog Ambrozija koji, govoreći o Navještenju iz Lukina Evanđelja, upućuje na vezu, identifikaciju Marije i Crkve. Točnije rečeno: kao što je Marija u činu navještenja ispunjena Duhom svetim, tako je to isto i Crkva. U lijevoj ruci Marija drži purpurnu pređu, budući ju je anđeo zatekao u poslu. Ta činjenica iznenađenja prikazana je ovdje gestom Marijine desne ruke koju primiče pomalo nagnutoj glavi. Lijepa figura anđela, okrenutog u poluprofilu, što je bio i propis onoga vremena, desnom rukom pozdravlja, dok lijevom drži dugi glasnički štap. On je odjeven u blještavu antiknu odjeću čiji nabori slijede brz pokret tijela. Ta je kretnja iskazana razmaknutim stopalima, od kojih se desno oslanja prstima o tlo. Nasuprot Navještenju u apsidi Eufrazijeve bazilike smješten je prikaz Vizitacije. Dva vitka ženska lika, Marija u purpurnoj i Elizabeta u žutoj odjeći, jasno pokazuju stanje graviditeta. Iza Elizabete nalazi se pročelje zgrade kroz čija vrata proviruje djevojački lik s rukom primaknutom ustima. Ta gesta, puna ljupke znatiželje, daje dvama glavnim likovima još dostojanstveniji i svečaniji dojam. Marija i Elizabeta pripadaju drugoj hijerarhiji likova: one su nebeske izabranice koje u svom tijelu nose velike protagoniste koji će mijenjati sudbinu svijeta i vremena. Između ova dva glavna prizora iz Marijina života, u središnjem su dijelu apside i u zasebnim poljima odijeljenim prozorima, smješteni likovi svetog Zaharije, anđela i svetog Ivana Krstitelja. U donjem dijelu trijumfalnog luka nalazi se trinaest okruglih medaljona. U središnjem je prikazan Krist kao Agnus Dei, dok se sa svake strane, njih šest i šest, spuštaju prikazi svetica s ispisanim imenima. Kao završni dio mozaika, na čeonom zidu apside, smješten je friz što ga čine gotovo jednaki likovi apostola s Kristom u sredini. Krist je prikazan kao mladi vladar koji, sjedeći na globusu, gospodari kozmosom. Apostoli pak u monotonom ritmu i simetrično sa svake strane uokviruju središnju figuru božanskog vladara. Oni u rukama zakrivenim plaštem drže atribute, a između okruglih aureola stoje natpisi s njihovim imenima. U gornjim zonama pobočnih apsida ostali su također sačuvani fragmenti mozaika s gotovo identičnim prikazima: velika figura Krista izranja iz stiliziranih oblaka i stavlja lovorove vijence na glave dvojici mučenika. Mozaici nisu prekrivali samo unutrašnjost crkve, već ih nalazimo i izvana, na pročelju iznad narteksa. Iz sačuvanih dijelova teško se može stvoriti dojam prvotnog izgleda, budući da su mozaici ovdje u gornjem dijelu gotovo sasvim iščezli, a u donjemu izmijenjeni restauracijom s kraja XIX. stoljeća. Uništeni mozaici u zabatu imali su prikaz Krista kako sjedi na globusu ispod kojeg teku stilizirane četiri rajske rijeke, a s lijeve su strane bila po četiri apostola. Donji dio donosi u rubnim poljima po dva apostola, dok je u dva središnja, odijeljena prozorom, prikazano sedam apokaliptičkih svijećnjaka.


Ciborij

Kada se nakon dugog razdoblja krize i umora, u XIII. stoljeću grad Poreč ponovno počinje nakratko oporavljati, to se osjeća i u katedrali. Sedam stoljeća nakon Eufrazija u prostor njegove bazilike smješta se jedno novo remek djelo. Godine 1277. izgrađen je veliki mramorni ciborij, a dao ga je izvesti porečki biskup Oton. Visoki je baldahin postavljen na četiri tanka stupa koja su pripadala prijašnjem ciboriju s kapitelima iz VI. stoljeća. I novi je baldahin prekriven mozaicima, a na čeonoj strani donosi isti ikonografski motiv kakav već postoji na zidu apside. To je Navještenje. Različito vrijeme, dakako, unijelo je niz formalnih preinaka. činjenica da se likovi Marije i Gabrijela nalaze u drugačijim prostorima, sada u trokutastim isječcima iznad luka, sigurno da je nametala i drugačije kompozicijske postupke. Na lijevoj je strani anđeo, visoko uzdignute ruke na pozdrav i preko ramena zabačenim glasničkim štapom. Njegov je iskorak sada silovitiji, a to prikazuju i brojni nabori odjeće, te odmaknuta krila. Prostor između anđela i Marije, s jedne i druge strane, ispunjava povijeno drvo. Marija sada stoji ispred prijestolja iza koga se opet nastavljaju zgrade. Izraz njezina lica, glave potpuno nagnute u znak zbunjenosti, prati gesta desne ruke: otvorena dlana i uzdignute visoko gore. Duševna stanja novo vrijeme nastoji iskazati s mnogo više retorike. Biskup Oton će, na neki način, u manjem mjerilu ponoviti proces što ga je mnogo ranije provodio njegov veliki prethodnik. To je proces uraštanja kulturnih tragova jedan u drugi. I sada se, naime, kao i u VI. stoljeću preuzimaju elementi ranijeg vremena i ugrađuju u novo. Ranobizantski stupovi i kapiteli pridržavaju konstrukciju novoga gotičkog baldahina prekrivenog mozaicima koji jasno daju na znanje da završava jedna tradicija i nastupa nova u kojoj znakovi Bizanta sve više atrofiraju da bi uskoro potpuno iščezli. Kao što je sredinom VI. stoljeća Eufrazije u Poreč unio duh Bizanta i tako za niz nadolazećih stoljeća tom gradu odredio jasan politički, kulturni i umjetnički smjer, tako i s Otonova ciborija nedvosmisleno odčitavamo novo vrijeme. Ti mozaici i zašiljeni lukovi ciborija odaju svoje venecijansko podrijetlo. Međutim, oni su na neki način napredniji od ukusa koji tih godina gospodari Venecijom. Napredniji stoga što odaju i reference svojstvene paleološkoj obnovi slikarstva u Carigradu.


Utjecaj Venecije

U Poreču se tako ponovno u svetištu katedrale dodiruje Istok i Zapad, međutim, dodir Venecije sada je odlučniji. I Venecija i Poreč sada će zajedno izaći iz dominantnog bizantskog kruga i okrenuti se Zapadu. Tu orijentaciju ćemo osjetiti i u svim kasnijim intervencijama i dopunama inventara. Kako u katedrali, tako i u gradu. To se osjeća i u pomalo naivnim zidnim slikarijama iz XV. stoljeća koje su sačuvane tek u fragmentima, i u nabavci renesansnog poliptiha Antonija Vivarinija, ali i čitavom nizu drugih djela koja u Poreču nastaju ili se tu za trajno uvoze.