Porečke skulpture
SkulpTura
Porečka javna zbirka skulptura najvećih hrvatskih suvremenih i modernističkih kipara okuplja 11 djela u užoj povijesnoj jezgri Poreča. Time je tijekom 80-ih i 90-ih godina grad postao galerijom suvremene skulpture na otvorenom. Tijekom turističke izgradnje Poreštine početkom 60-ih godina u Poreč i Vrsar dolazi više afirmiranih hrvatskih slikara i kipara te se nekima od njih ovdje nudi i stvaranje i izlaganje djela.
1983. godine hotelsko-turističko poduzeće Riviera slavi 30. godišnjicu svog osnutka i tom se prilikom na terasi Gradske kavane postavlja skulptura Majčina igra. Riviera je tada utemeljila i svoju slikarsku koloniju, koja postoji i djeluje bez prekida sve do danas. Skulptura je vrlo dobro prihvaćena pa je postavljanje drugih skulptura po gradu nastavljeno svake godine sve do početka Domovinskog rata 1991. Nakon prekida postavljene su još dvije skulpture 1995. i 1997. godine. Iduće je tri skulpture financirala Turistička zajednica Grada Poreča, a četiri skulpture nakon toga financirane su iz gradskog proračuna, preko tadašnjeg Narodnog sveučilišta Poreč, današnjeg Pučkog otvorenog učilišta Poreč.
1. Kip od kiše, Peruško Bogdanić (1949 – )
Među građanima Poreča, i u nepotpunom razumijevanju njezinog značenja i položaja u prostoru, ova je skulptura odmilja nazvana Štronco di bronco. Ovaj se naziv ustalio u govoru zbog svoje simpatične jezične igre i česte upotrebe imena skulpture kao jednog od glavnih mjesta sastajanja. Skulptura je izlivena u bronci te je kamenoklesarsko-umjetnički uradak koji predstavlja fontanu. Monumentalna je i jasne konkavne napetosti, kao da je uvija vjetar sa sjevera, a prolaz kao portal tu napetost rasterećuje. Tako podsjeća na vrata, a oblik prolaza usklađuje se s prozorima okolnih zgrada. Skulptura ima i velik auditivni potencijal te je neiscrpan udaraljkaški instrument prolaznika i omiljeno mjesto za dječju igru.
2. Ljeto, Tomislav Ostoja (1931 – )
Skulptura je 2006. vandalizirana i bačena u more te trajno uništena, a ostaci pohranjeni. Možda je zato Porečani zovu Kupačica. Nakon punih 9 godina skulptura je 2015. godine vraćena na svoje mjesto. Umjetnina Porečane podsjeća na ljepotu i ugođaj koje ljeto donosi u malo turističko mjesto. Autor ima ciklus skulptura pod nazivom Ljeto, svi mu radovi imaju humornu notu, ali i običnost, koja makar pod šeširom ugode, ostavlja nešto nelagode i nije puka radost. Voluminozni likovi bez osobnosti lica bezbrižni su, u različitim međuodnosima tijela. Promatračima nudi mnogo sugestija – je li tužna, zamišljena, sjetna, uplakana, uspavana ili se samo opušteno, „fjakasto” sunča?
3. C-3, Dušan Džamonja (1928 – 2009)
U svojim radovima Džamonja eksperimentira koristeći tradicionalne materijale na nov način. Tehnika skulpture s drvenom jezgrom u koju se utiskuju željezni čavli da bi konačno bila spaljena i ostavila ljušturu od metala unosi u Džamonjine radove novo vrednovanje unutarnjeg prostora i svjetlosti. Skulptura C-3 razlistane je, sferične forme geometrijske čistoće. Karakteristično za Džamonjin rad, značenje je simbolično, figurativno te je na ovome mjestu samo najava Parka skulptura u Vrsaru, osnovanog za javnost 1981.
4. Oblik prostora, I. Kožarić (1921 – )
Skulptura je dio autorova ciklusa iz 60-ih godina. Jedna od takvih skulptura, ali mnogo veća postavljena je ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ovaj je ciklus skulptura nastao u razdoblju Kožarićeva djelovanja u okviru umjetničke grupe Gorgona. Skulptura propituje mogućnosti predstavljanja vanjskog i unutrašnjeg prostora, punina i praznina. Pročišćena je, apstraktno-simboličkog oblika i jezgrovita – izraz se reducira iz figurativnih i suvremeno estetiziranih forma.
5. Prvi heretik, Peruško Bogdanić (1949 – )
Autor sažima formu u potrazi za mitskim praoblikom, totemskom formom, i nadovezuje se na kasnomodernistički primarni, čisti oblik, dajući mu simboličke odlike, često iz povijesnih i mitoloških izvora. Spaja konstruktivistički pristup s asocijativnim, organskim oblicima i otvara nove puteve kiparskim promišljanjima. Svoj je tzv. heretički studij Bogdanić započeo 1976. godine kada je diplomirao bez izrade akta, što je na Akademiji bio dotad nepoznat slučaj. U svjetlu Bogdanićeva kasnijeg kiparskog razvoja ta činjenica nije samo anegdota; ona prerasta u raskrižje na kojemu je krenuo vlastitim putem. Prvi heretik totemska je skulptura, nabijena simboličkim značenjima, u kojoj se igre s elementarnim oblicima kontrastiraju i povezuju u dinamičke strukture. Bogdanić je od 1996. mentor, a od 2002. umjetnički voditelj Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru.
6. Majka i dijete, Stanko Jančić (1932 – 2018)
Jančić u hrvatsko kiparstvo uvodi svakodnevne, trivijalne teme; ženskomu liku pristupa kritizirajući suvremeni trenutak. Zaokupljen odnosom volumena i prostora te naročito pokretom, radi malu plastiku, multiplicirane, stilizirane figure često bliske futurističkom izrazu. Istaknuvši se svojim analitičkim, metafizičkim, ali i intimističkim pristupima skulpturi, proširio je shvaćanje kiparstva i zauzeo posebno mjesto u hrvatskoj modernoj umjetnosti. Od 1975. radi malu plastiku u bronci zaokupljen prostorom i kretanjem, izrazom blizak dinamizmu futurizma, dok se u 1980-im i 1990-im ženski lik pojavljuje u raznovrsnim oblicima. Skulptura Majka i dijete visoko je stilizirana i apstrahirana, što se posebice uočava u oblicima glava. Naglasak skulpture je na plohi, ona je razlomljena, razlistana. U uhvaćenom trenutku skulptura je zapravo dinamična, lepršava te su jasni futuristički utjecaji.
7. Majčina igra, Frano Kršinić (1897 – 1982)
Majčina igra izrađena je 1942., a u Poreču postavljena 1983. godine povodom 30. obljetnice rada hotelsko-turističkog poduzeća Riviera. Skulptura je kompozicijom nalik kolijevci, prikaz majke i djeteta naturalistički je, mimetičan, realističan te interpretiran lirski. Forme tijela skulpture naglašene su, valjkaste i stožaste, dok je kompozicija obrnuto piramidalna. Čitav je prostor probijen otvorom ispod ruku. Sažimanjem likovnih elementa, mirnom linijom, uravnoteženom gradnjom masa, idealizacijom i produhovljenjem oblika iskazuje blagost materinstva, ljepotu mladosti i erotičnost ženskoga tijela. Kršinićeva pojava u hrvatskom kiparstvu označila je prekid s tradicijom akademskoga realizma, ornamentalnim oblicima secesije i nacionalnom romantikom »Medulićevaca«.
8. Dunja XVII, Kosta Angeli Radovani (1916 – 2002)
U Radovanijevu opusu posebno mjesto imaju Dunje, kojih je izveo 20-ak, ženski aktovi punih, zrelih oblina (dunja kao voće koje se ostavlja da dozrije za Radovanija bila je personifikacija ženskog tijela kao prapočela i trajanja). Dvama načinima modeliranja, oblim volumenom i rezanjem mase, dolazi do dinamične ravnoteže mase i površine. U kasnijim aktovima prevladavaju kubični oblici. Dunja XVII svojim je stilom negdje između izvedbi Kršinića i Jančića. Skulptura posjeduje kiparsko tijelo, dok je lice slikarsko – jedva naznačeno, plitkog volumena, kao da je nacrtano.
9. 1970, Branko Ružić (1919 – 1997)
Ružić stvara istodobno arhetipska i suvremena djela, nadahnut izvornim utjecajima koje je pronašao u rodnoj Slavoniji (lokalna tradicija) i na putovanjima 50-ih (Lascaux, Stonehenge, Tarquinia). Uspostavlja vlastiti kiparski jezik sažetih organskih oblika, snažne unutarnje dinamike i monumentalnosti. 1970 visoko je apstrahirana skulptura sjedeće figure. Ona je lapidarna i antropomorfna s izraženom ekspresijom osobnosti. Karakteristično za autorov rad, unutarnja je dinamika snažna, a figure su oblikovane kao sugestivni antropomorfni znakovi ispunjene životnom snagom.
10. Jedra, Šime Vulas (1932 – 2018)
Vulas odbacuje suvišno na skulpturama i priklanja se svijetu totema. Jedra, svijeće, jarboli, katarke, gradovi, orgulje, portali i tvrdalji motivi su koji prevladavaju u autorovom opusu. 1963. izradio je prvu skulpturu u nizu „Jedra“ i taj će motiv postati njegova umjetnička opsesija. Premda u cijelosti nefigurativno, Vulasovo kiparstvo odaje duboku povezanost s dalmatinskom tradicijom i zavičajem. U svome radu reinterpretira tradicionalne motive, reminiscencije na zavičaj kroz modernu metodu i tradicionalne materijale. Jedra imaju monumentalnu formu s dinamičkim donjim dijelom koji daje ritam i statični disbalans.
11. Vrata XX. stoljeća, S. Drinković (1951 – )
Skulptura postavljena 1997. godine, jedanaesta po redu, krajnje je jednostavnih oblika, napetih površina i odnosa. Ona podsjeća na dvije magnetske polutke koje se istovremeno privlače i odbijaju, a na svakoj je rimska brojka 10, odnosno 20. je stoljeće raspuknuto na dvije polutke. Kroz središnju pukotinu pogled pada na otok Sv. Nikola – prirodni lukobran grada Poreča i svjetionik koji je bio nastanjen još u prapovijesti. Kako je upravo posljednjih nekoliko godina otok od divljeg postao svojevrsna turistička rezidencija, pogled kroz ova Vrata XX. stoljeća, koja ujedno otvaraju i zatvaraju pogled, ukazuju što su 20. stoljeće i turizam donijeli Poreču.
